Home » Razno » Čajo

Čajo

Narodni običaji iz posavskog sela Obudovac, piše Ilija K. Pavlović

Ilija K Pavlović

U svakodnevnom životu ima ljudi sa neobičnim i specifičnim zanimanjem. Jedan od takvih je i čajo. Čovjek bez kog’ se ne mogu zamisliti neke veoma bitne životne manifestacije. Najčešće ćemo ga vidjeti u svatovima ili na čatmama, pokrivanju kuća. On je osoba koja se brine o redu i običajima u svatovima. Komanduje svatovskim kolonama i u svadbama. Svadba je gluva i nezamisliva bez čaje. On je zadužen za red i običaje na dan svadbe. Domaćin, koji ženi sina, nije u mogućnosti da kontroliše i organizuje tok svadbe, zato nešto ranije obezbijedi čaju koji će to sve da uradi besprijekorno u ime domaćina. Čajo ne može svako biti. To je čovjek, po prirodi živ, otvoren i šaljivdžija, ali koji u potpunosti poznaje običaje svoga sela i koji ne smije da propusti ni najmanju sitnicu. Ako svadba protekne bez propusta, hvale domaćina i čaju, a ako bude propusta osuđuju samo domaćina. Čajo mora da ima dobar glas, kako narod kaže zjalav glas, da može dobro da podvikne, jer nije uvijek bilo mikrofona ili megafona. Nekada se slušao samo prirodni glas. Prije polaska domaćinu, koji ženi sina, čajo se oblači u odjeću koja se razlikovala od odjeće ostalih učesnika  svadbe. Oblačio se u narodnu nošnju , rubine i gaće, na glavi je nosio šešir, preko desnog ramena kožni torbak, a u ruci čekić, nadžak. Nije to bio običan, nego pravi majstorski tokarski čekić. Čekić se morao čuvati kao zjenica oka, da ga neko ne ukrade, a svi u dvorištu mlade, kad je ispraćaju, to žele.

Čajo je bio i neobično nakinđuren, nakićen. Šešir mu je bio ukrašen zrelim, crvenim papričicama, obojenim perjem, a onda mu maje stave ogrlicu od šipaka, paprika i špica, a sve ukrasa radi i „ljepote” čaje.

Do šezdesetih godina prošlog vijeka bio je skromniji, ali daleko zanimljiviji i veseliji način organizovanja svatova i svatovske kolone. Korištene su šinarice, drvena zaprežna kola, a za vuču konji pa je svako imao priliku da uživo vidi ljepotu i bogatstvo svatova iz svatovske kolone, kako su bili nakićeni, i kako se na konjima viorili bijeli peškiri, ali su se mogli vidjeti i mlada i mladoženja.

U zadnjim kolima sjedio je čajo i pred sobom imao pregled šta se odgađa, pa ako nešto ne bude u redu da može na vrijeme reagovati.

Pri dolasku kući domaćina, koji ženi sina, čajo vikanjem na kapiji najavljuje svoj dolazak: – Ej, mašala, domaćine i domaćice! Sretnog vam veselja, a mladencima da bude dugovječno i nepromjenito. Prvo da bude muško i imenjak domaćina! Domaćin izlazi pred čaju sa poštenjem, gdje se zahvaljuje što ga je probudio i moli ga da bar jednom podvikne za maje da dođu i pripreme jelo za goste.

Čajo onda podvikne; – Ej, mašala, maje i aščije da se nađu kod ovog doma veselog! Onda domaćin uvodi čaju u kuću, gdje sjedaju i dogovaraju o onome što treba taj dan čajo da uradi.

Svaki udar čekića svatovsku svitu i svadbare upozorava na pažnju, jer čajo treba nešto važno da kaže – da upozori na dolazeći običaj, prenese želje domaćina, saopštenje starog svata, molbu mladinih roditelja i drugih svatova. Bez udara nadžaka i čajinog glasa ne mogu krenuti niti se zaustaviti svatovi, izvesti mladu, obaviti ulazak mlade u mladoženjinu kuću, baciti jabuku i sito, staviti dijete u krilo, darivati mladu, krenuti veselje i kolo, najaviti odlazak kuma, starog svata i ostalih svatova.

Čajino je da glasno izgovara darovanu robu ili sumu novca, ime i srodstvo sa mladencima onoga ko daruje. Pri najavljivanju i obavljanju bilo kojeg običaja čajo to radi kroz humor i šaljive dosjetke.

Za uložen rad i trud čajo dobro i naplati. Bilo ko da zove čaju da podvikne, on naplati. Čajo ima i svoju tablu gdje svatovi ubacuju novac, a dobije i od domaćina kada sutradan, po završenoj ćabi, pođe kući. Domaćica ga daruje rubinom, vunenim čarapama ili paklom duvana, a domaćin novcem, rakijom i živim prasetom.

Pri polasku kući čajo viče: – Ej, mašala, mašala, domaćine i domaćice! Hvala vam na vašem veselju i poštenju i da se pohvalite vašim mladencima, da vas posluže u životu, kad ste dočekali veselje u svom domu.

Vaskrsije Jefremović, osamdesetogodišnjak, jedan od najpopularnijih čaja, ne samo u Obudovcu, nego i šire kaže da je čajo nekad dobro zarađivao, jer je bio grijeh u svatovima ne darivati čaju. To se zove „potkivanje” čekića, koje prati gromoglasno izgovaranje svatovskog imena  i vrijednosti novčanice koja se daje na čekić.

Na kraju svoje priče Vaskrsije veli:

- Grlo mi je, fala Bogu, još uvijek jasno, glasno,  k’o u slavuja, ali ruke već podrhtavaju. Srećan sam što sam  preko četir’ decenije čuvao naše običaje, što se i dan-danas u mome Obudovcu i šire čuje ćajin glas u svatovima. Jer, svatovi su, prosti me bože, tužna kolona, ako se ne čuje čajin glas. Želja mi je da ovaj nadžak, prepun dragi’ i lijepi’ uspomena, predam nekom mlađem iz roda Jefremovića u mojim Crevićima i Obudovcu.

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>