Home » Razno » Djevojka vatrenih očiju

Djevojka vatrenih očiju

Priče zavičajne, autor Tihomir Nestorović

Tihomir Nestorović

Pamtim.

Pamtim večernje pjesme kroz selo.

Nosim ih i sada u duši. Smejstio sam ih na samo njeno dno.

Ušuškao ih.

Čekam da  opet sokacima zapjeva neki uspaljeni momak. Da se pjesma prostre ravnicom i da se uzvije do samog neba.  Da iza tamnine zakapijenih prozora probudi ljude, da ih ponese, razgali i ohrabri – da poslije prvog sna na krilima pjesme otplove u daleke, samo njima znane tajanstvene, ali tople prostore.

U selu se niko i ne sjeća kada se posljednji put čula pjesma i ko ju je pjevao.

Da li bješe to Milan Babić, da li Joco Laketić, Mića Dušanov, Milan Karabojin, Dujo Adžić, Gajo Lukić ili Trnjačani kada su se vraćali iz Luga?

Niko ne zna.

Ko je posljednji pjevao?

Ko je uveče – kada počne lelujati plamičak na lampama i zaplešu čudesne sjenke po bijelim zidovima – pjevao selom o djevojci “dukatarki”, o torbi šarenici, o zračku koji viri kroz grančice, o slatkoj tamjaniki, o jablanu na Vrbas vodi, o bijeloj ruži, o djevojačkom grlu i pokidanim đerdanima, o marami i šećeru…

Ko je to bio?

Ne zna niko, ali se pripovijeda da je to bilo davno, izgleda baš onih gladnih godina kada su sirotinji dijelili Unrine pakete, a Cigani seoskim gazdama brali kukuruze.

Doduše, Cigani su pjevali u selu i mnogo prije obojice Milana, Joce, Miće, Milovana, Gaje i Trnjačana.

Garavi su, vraćajući se uveče sa njiva, pjevali na svome  jeziku neke duge – otegnute, lepršave i žalosne pjesme. Uprkos tome što ih niko nije razumio, ljudi su ih pažljivo slušali . I ćutali, jer se samo tako osjeti kada pjesma pogodi u najtananiji nerv – u damar, pa omamljenog slušaoca uzvije do neslućenih visina.

Ciganska pjesma najednom seljake izvadi iz zagušljivih koliba, memljivih soba, iz prve večernje pomrčine, umije im ogrubjela lica i ispucale ruke, izvuče im teški paorski umor, odagna im crne misli i ponese ih u do tada neviđene daljine – tamo gdje nema njihovih kaljavih puteva, mršavih goveda, neuhranjenih konja, gladne djece, neumoljivih povjerilaca…

Pjesmu bi prvo počele ciganske žene  tankim i prodornim glasovima. Onda bi grunula snažna muška grla. Duboka. Na momente hrapava, ali umirujuća. Potom bi se nakon nekoliko taktova svi garavi glasovi slili  u jednu milozvučnu ariju – u lelujavu.

Ciganska pjesma razlijevala se ravnicom čas milozvučna i jecava, čas glasna, tiha i lepršava, čas plaha i bolna. Činilo se kao da cio tabor za nečim plače i žali.

Garavi pjevači jedino su prekidali pjesmu kada dođu gazdinoj kući, ali nakratko. Samo dok večeraju.

Pjevanje su nastavljali čim bi o sto zvecnula i posljednja kašika. Čuli su se do duboko u noć na konačištima: u gazdinskim ambarima, na štalskim tavanima, u vajatima, u sjenarama i slamištima.

Ponekada bi se ciganska tugovanka razlijevala sve do prvih pijetlova – dok najstariji u taboru ne bi naredio da se spava.

Ujutro nikada niko nije pjevao. Ni Cigani ni seoski momci. U toku dana, takođe, a uveče ponovo bi, miješajući se sa dalekim jednoličnim traktanjem kola, iz dubine polja čula njihova pjesma.  Kako se tabor približavao selu, tako je i njihova pjesma bila razgovjetnija.

Cigani su pjevali o nekoj svojoj djevojci vatrenih očiju koju je džambas Baro ukrao iz njihovog tabora, pa ju je na konju, preko tri velike vode i tri guste gore, odveo u neku široku ravnicu. Tamo su zajedno krali konje i bježali ispred potjera. Samo jednom djevojka vatrenih očiju i Baro nosu uspjeli umaći goniocima – zajedno su odletjeli pravo u nebo.

Pjevali su i o nekom Dadiju koji je mesom mršave guske prehranio sve svoje gladne Cigančiće. I o Ciganki varošanki, što je po selu vračala, o dalekoj zemlji iz koje su došli njihovi preci, o Dženanu i Sabini koji su se mnogo voljeli, o toplom vjetru koji im mrsi duge i kudrave kose, pa ih tjera da lutaju prašnjavim putevima…

Dogodilo se nenadano. Kao da je to neko učinio nevidljivom rukom – istovremeno su nekako prestale i momačke i ciganske pjesme.

Niko ne zna zašto.

Momci su se poženili. Pritisle su ih brige i poslovi, a pjesme su im se negdje iskrale.

Nestale su, izgleda, zauvijek sa vjetrovima i izmaglicama, sa rosama i miholjskim paučinama, sa ždralovima i lastavicama.

Ko zna kako?

Niko ne zna kada.

Ali su otperjale.

Cigani sve rjeđe dolaze u selo. Sada mašine kopaju i beru kukuruz.

Doduše, navrate garavi u starim zarđalim kombijima i zvučnicima – ali ne pjevaju.

- Kupujemo kumulatore! Kupujemo staro g’ožđe! Kuuupuuujeee-mooo! – krči iz zvučnika.

Nema više lepršavih ciganskih pjesama koje lakokrilo uzdižu umorne seljake u visine.

- Utihle su? – pita me Čobabin.

- Jesu – sjetno mu odgovorih.

- I momačke i ciganske!

- I grlene i jecave.

- Šteta.

- Uzdigle se.

- U nebo?

- Da.

- Kao što su to nekada učinila ta ciganska djevojka vatrenih očiju i njen Baro?

- Baš tako.

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>