Home » Razno » Moj Brodac

Moj Brodac

Ljudi velikog srca

Autor ove poeme je Radomir Perić, mještanin sela Brodac u Semberiji. On je nostalgičar, zaljubljenik u svoje selo, i što je najbitnije – Bročanin. Ne samo da voli svoje selo, nego o njemu pjesme pjeva. Poemu o selu Brodac objavljujemo u cijelosti.

Ovo je moj Brodac,
moj novac
u njemu iskovan.
Svoj, najbolji novac.
Ovdje je moja rodna gruda,
rodna i plodna.
Ovdje je moja rodna gruda,
rodna i plodna.
Ovdje su najbolja žita žitna –
zlata vrijedna, žitorodna.
Tu je i rijeka Sava –
mala, plava, ponekad plavna.
I na njoj čamci, vrbaci i brzaci.
Tu je i Svora, ljepša od Bosfora.
I Kalemi što mirišu
k’o rascvjetali bademi.
Tu je i Lug,
hajdučki drug
u kome mnogi zaoraše
svoj prvi plug.
Tamo je Jelaz,
veliki prelaz
u kome cijelu noć bruji,
jer pjevaju slavuji
i ptice selice,
i ptice pjevice.
A tamo?
Tamo su zvona naša zvonka, zvonolika
našeg svetog hrama,
nadaleko čujna.
I groblje
u kome leže kosti, Bože me prosti,
kakve li radosti –
počivaju u vječnosti.
A u kući?
U kući su naćve
u kojima mati mijesi
uštipke, taške, valjuške,
cicvaru, poparu, mandaru
i najljepši hljeb sa sedam kora,
al’ slađi
no hljeb sa dvora,
i čuvena kolibarska proja.
Brodac je moj drug,
veliki do nebeskih visina,
čija je čestitost veća
od kamenog brijega.
Duša k’o djevojačko srce zaljubljeno.
Iskrenost na ranu da staviš
i bol da liječiš.
S njim, kao sa živim čovjekom,
skupa smo odrasli,
hljeb dijelili
cigaretu polovili,
cure voljeli,
pjesme pjevali,
o životu snivali
i puno, puno maštali.
Ljude nikada nije dijelio
ni po kosim crtama,
ni po boji,
ni po ćirilici ni po latinici.
Ni ko koga boga ima,
da l’ je neki svetac ili nije,
Bože me prosti.
Ovdje ne caruju
ni carevi,
ni kraljevi,
ni knez,
niti beg.
Ovdje caruju
sva raskošna proljeća
u kojima miomiris procvalih lipa
ide do rajskih visina.
I miomirisom opija
sve znance, sve strance –
što dođoše i prođoše.
Sve Bročane i Prečane,
sve Bročanke i Prečanke.
Ovdje caruju
sve ptice selice
i ptice pjevice
i međ’ kojima umilni poj slavuja,
čita note
ne notira niko.
Ovdje caruju
sve mirišljave trave.
Ovdje se pravi snovi plave.
I oni iz mašte,
i oni iz bajke.
Al’ uvijek nekako s proljeća –
baš kad crna džanarika cvati,
a proljeće kao dobra mati –
negdje iz grudi
počne da se budi.
I kad lastu iz Luga
k’o dobrog druga
čekamo u naše mjesto
da dogradi
lanjsko gnijezdo.
I slavuja da zapjeva sa stare lipe
dok proljeće miriše.
Tad moram da kažem
da nigdje k’o ovdje
nebo nije plavo,
jer je sve plavetnilo
u moju dušu stalo.
Nigdje k’o ovdje
nema slavuja.
Nigdje k’o ovdje mašta ne buja.
Ovdje je moja srećna luka.
I tako uvijek svakog proljeća
sjetim se svih delija,
nekadašnjih bekrija,
veselih svatova,
fijakera, fijakerskih atova.
Konja vranih, kulaša i čilaša.
Sjetim se, jer uspomene
ne prolaze s nama –
one ostaju u nama.
Sjećam se.
Mati za Vaskrs
vaskršnja jaja
anđeoskim je likovima bojila.
Naveče u kući svijeću palila,
u crkvi sve ikone darivala,
sliku Majke Trojeručice cjelivala,
sve svete arhangele prizivala.
I na glas Bogu se molila:
- Oče naš, koji si na nebesima
prizivam ime tvoje…
Eto, to je moj Brodac,
Od Broca bročanskog –
Gornjeg i Donjeg.
Od majke Bročanke iz Broca
i oca iz Broca,
kralja svih Brodaca.
I takav Brodac nikome ne dam.
Ovdje se igra
najljepše kolo
vilovito,
plahovito,
izvezeno,
prepleteno…
Kolo proročansko
kolo bročansko.
Ovdje se pjeva
najljepša pjesma
orača,
kopača,
kosaca,
žetelaca…
I ovdje je carstvo moje.
I carstvo,
i kraljevstvo,
i nasljedstvo,
i Sveta gora,
a sve dato od Boga.
A što je od Boga –
ne smije da se preda,
niti da proda.
Ni đavolima,
ni dušmanima,
ni nemanima,
ni aždajma
ni alama,
jer je moj BRODAC!

***************

…Razmišljam o tome koliko smo mi Bročani vezani za svoje selo. Previše. Volimo ga do bola. Ponekada se pitam da li smo mi dovoljno zdravi?… Da… Čudan je, neodoljiv i neobičan Brodac. Svi moji životni putevi vodili su iz njega u bijeli svijet. Bježao sam od njega, ali su svi ti moji putevi neopaženo savijali, pa me uvijek vraćali u Brodac.
Naoko čudno! A kada si Bročanin, onda je tako nešto još čudnije.

Bročani nikada nisu mjerili koliko ko od njih voli svoje selo. Zaludan bi to bio posao. Svi ga, izgleda, nemjerljivo volimo… Da. Usudno nam je to. I smatramo ga normalnim. O toj ljubavi i ne pričamo.

Ali ima jedan Bročanin koji ne može da ćuti o toj prevelikoj ljubavi – o svom rodnom selu. Pominje ga i kada ustaje, i kada radi, i kada jede, i kada polazi na počinak. Sutradan opet tako. Ne može da odoli toj ljubavi.

Voli ga i zbog svog oca Radisava i majke Joke, zbog upokojenih rođaka: Steve Brke, Koje, Svete, Žike… Voli ga zbog komšija, dobrih ljudi: Milana Jegera, Milivoja Čučuka, svih Katića, Antonića, Makarića, Ćurčića, pa onda redom uz selo i niz selo.

Voli ga i zbog Drenovače, Makove, Kalema, Dutkovice, Jasenika, Svore, koliba i kolibišta. Voli ga i zbog ribe i ribara, lova i lovaca, pjesme i kola, zbog orača i kopača, svatova i svinjara…

On Brodac voli i zbog plavičastih magli, miholjskih paučina, majskih kiša, jutarnjih rosa, zrelih krušaka, crvenih jabuka, oraha, lubenica, mladih kukuruza…

Razgledao mu je sve njive, livade, rijeku, močvare, groblje, voćnjake… Istraživao je na tavanima, u podrumima i vajatima. Otvarao je stare vojničke kofere i djevojačke ormare… Tražio je gdje je izvor njegove prevelike, nezajažljive ljubavi prema Brocu…

… Iskreni Radomir Perić – Adžija. I pjesnik i nostalgičar…

Tihomir Nestorović, književnik iz Broca

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>