Home » Ratarstvo » Umjesto gumna, konja i stošca – vršidbena garnitura

Umjesto gumna, konja i stošca – vršidbena garnitura

Uz stogodišnjicu dolaska prve vršalice u Semberiji, piše: Slobodan PETROVIĆ

Nekad čudo tehnike

Kad su se u Semberiji, zahvaljujući preduzimljivim ljudima, pojavili paramlinovi i ovladala mlinska industrija, tada su odbačeni primitivni načini mljevenja žitarica u vodenicama na riječnim tokovima, rječicama i potocima. Međutim, u intenziviranju proizvodnje žitarica, a naročito pšenice, najveća teškoća je bila, odvajanje zrna pšenice iz klasa. Taj posao se naziva vršidba i vršaj. To se radilo primitivno, teško i sporo. Ne gledajući na teškoće u zasijavanju pšenice, spremanje te blagoslovene biljke u doba ljetine bilo je izuzetno teško: pšenica se morala žnjeti srpom, (kasnije kositi kosom), vezati u snopove, dovoziti kući i na gumnu mlatiti mlatačem ili konjima gaziti snopove. Najteži posao je bilo odvajanje slame i pljeve od zrnevlja. Vršidba se obavljala uz pomoć konja, stošca i mlatača. Da bi se taj posao uradio, trebalo je mnogo vremena, truda i strpljenja da bi se dobilo čisto zrno pšenice za mljevenje. Zato je u proizvodnji žitarica kukuruz bio dominantan, pa je u ishrani stanovništva, uglavnom, preovladala kukuruza.

Prvu vršalicu u Semberiji, kojom se pšenica mašinski vrhla i odvajalo zrno od klasja, kupio je Stanko Vidić iz Gornjeg Crnjelova 1911. godine. Parnjača, ili vatrenka, proizvedena je 1904. godine u Beču, u tada poznatoj fabrici Hofer-Šranc, koja je proizvodila parne mašine. Uz parnjaču, kupio je on još dreš i elevator. Pošto nije bila samohotka, morali su je voziti volovi ili konji. Tu vršaću garnituru, prvu u Semberiji, Stanko Vidić je kupio u nekom selu kod Vinkovaca, u proljeće 1911. godine, a u Gornje Crnjelovo ju je prevozilo seoskim putevima 10 pari volova i nekoliko konjskih zaprega. Kupljena je u proljeće, a već u julu te godine bila je u pogonu i radila je sve do prvih mrazeva, jer je trebalo ovrijeći velike količine pšenice, a bila je jedina. Desilo se nešto neobično nakon kupovine vršaće garniture, pred sami početak vršidbe. Stanko je morao da ide u „carsku vojsku“. Bio je u mađarskom gradu Šiklošu, a vršaj je trebalo da počne. Niko osim njega nije znao rukovati vršalicom. Zato je njegova žena Paja, nepismena i neobrazovana, koja inače nije nikuda i nikada putovala, otišla sama, bez ičije pratnje u Šikloš da bi zamolila vojne vlasti da joj puste Stanka da obavi vršaj. Vlasti su ga, po čuđenju svih Crnjelovaca i ali i na njihovu sreću, pustili kući i on je radio s vršalicom do duboko u zimu. Tek u decembru Stanko se vratio u Šikloš, ali je sva pšenica ovršena.

Poslije Stanka Vidića, pred Prvi svjetski rat, a naročito poslije završetka rata, za deset godina u miru, skoro da nije bilo sela bez vršaće garniture. Negdje su bile i po dvije. Kao i sa mlinovima, tako i sa vršalicama, Semberija je bila pokrivena ovim neophodnim mašinama. Gumna sa stošcima su služila samo za raž jer je trebalo stabljike raži sačuvati za pokrivanje zgrade umjesto crijepa. U Gornjem Crnjelovu, pored Stanka Vidića, vršalicu je uskoro nabavio još i Milan Jokšić, u Velikoj Obarskoj Dragomir Ljubojević, Panto Jović zv. Đurkanović i Stevo Šović; u Patkovači Ivan Sabojlović i Milan Spasojević, u Gornjem Brodcu Stanko i Đorđo Krstić, u Donjem Brodcu Jovan Šarić i Dušan Kićanović, u Ljeskovcu Risto Janković, te braća Vejo i Vaso Novaković; u Janji Huso Velagić, u Modranu Milan i Đokan Avramović, u Batkoviću Đoko Blagojević, u Batru Stevan Bobar, u Dvorovima Milan Stančić i Pero Simojlović, u Bjeloševcu Vaso Vidaković, u Kacevcu Joco Ristanović, u Trnjacima Božo Ljubinković, u Međašima Đojo Tanasić i još nekoliko garnitura sa traktorima. Zahvaljući raspoloživom broju vršalica Semberija je u toku jednog mjeseca vršidbe imala sve količine proizvedene pšenice u ambarima i silosima. Sa ranije podignutom mašinskom industrijom, razmještenom u gradu i po selima, a poslije toga sa većim brojem vršaćih garnitura, semberski poljoprivrednici su povećali površine pod pšenicom i na trpezi, umjesto svakodnevne proje ili kukuruze, sve više se pripremao pšenični hljeb, a sa tim i tržni viškovi pšenice po kojima je Semberija poznata.

Facebook Komentari

One comment

  1. IVAN SABOJLOVIC JE MOJ DJED , MAMIN TATA

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>