Home » Lov » Moralan lovac

Moralan lovac

Vlado Simić o lovnoj etici

Čuvati prirodu

Idealan lovac ne postoji! Normalnih i moralnih veliki je broj. O lovačkoj etici napisane su mnoge knjige, stručni radovi…

Ali, pođimo prvo od definicije. Šta je to lovačka etika? Od više definicija prihvatimo onu iz “Lovačkog priručnika” Lovačkog saveza Republike Srpske, a ona glasi:

Lovačka etika je skup iskustvom stvorenih pravila lijepog i korisnog lovačkog ponašanja.

Etičke norme u lovstvu su se mijenjale kroz vijekove. Danas se one svode na ponašanje lovaca prema prirodi, živoj divljači, odstrijeljenoj divljači, društvenoj zajednici, kolegama lovcima, lovačkim psima i lovačkom oružju. Ta pravila lijepog ponašanja u lov(stv)u sabrana su u kodeks lovne etike, koji se razlikuje od jedne do druge zemlje, ali te razlike nisu drastične tako da postoje neki jedinstveni osnovni principi. U svakom slučaju, u fokusu je odgovarajući odnos prema lovnim životinjama i pticama.

Jedno do osnovnih načela, svakako, je da lovac ili lovačka organizacija imaju obevezu da unose u lovište više divljači nego što iznesu u terminima koji su utvrđeni kalendarom lova. Čuvanje i zaštita divljači, pucanje samo kada je divljač na odstrelnom rastojanju, ne loviti divljač u fazi reprodukcije – to su principi još iz antičke etike. Oni su se sačuvali i aktuelni su i u savremenim lovačkim kodeksima. Zaštićena divljač se mora poštovati i čuvati, a odstrel se može vršiti samo u određenom periodu, određene divljači i planiranom broju. Odstrel podmlatka se obavlja samo u izuzetnim situacijama kada je to u interesu sprovođenja planirane selekcije sa ciljem podizanja kvaliteta vrste. Divljač treba gađati kada je pogodak izvjestan  jer je bolje ne pucati nego je raniti pa da ugine u mukama. Naravno, koristiti samo dozvoljeno oružje i municiju.

Kako loviti?

Nema govora o lovu kada je divljač u nevolji tj. kada su elementarne nepogode kao poplave, požari, visoki snjegovi i sl. Naprotiv, tada joj treba pomoći da preživi. Nije u skladu sa dobrim lovačkim običajima loviti iz automobila, helikoptera, brzih čamaca, korišćenjem radio urađaja i sl. Divljač treba da ima mogućnost da umakne.

U lovu se koristi isključivo lovačko oružje i municija. Broj metaka je ograničen, a lovačka optika, takođe, treba da bude u skladu sa principima lovačke etike. Nema govora o korišćenju vojnog automatskog oružja, vojne municije niti vojne optike za noćno osmatranje.

Pernatu divljač gađamo dok je u letu, nikako dok je na zemlji, grani ili vodi. Nije pravi lovac koji gađa golubove i grlice na električnim ili telefonskim žicama. To nije lovački, a postoji i opasnost da sačma ošteti vodove.

Zeca nikad ne gađamo dok je na logi već isključivo kada počne bježati. No, krupnu divljač (osim divljih svinja) ne gađamo dok je u pokretu već samo kada je nepomična i okrenuta lovcu bokom jer je tada pravilan pogodak u plećku najizvjesniji.

Ponašanje lovca prema odstrijeljenoj divljači mora biti s naglašenim poštovanjem. Jer, do ulova se dolazi viteštvom pa je nespojivo podcjenjivačko i sadističko iživljavanje. Uobičajeno je da poslije uspješnog lova uslijedi slikanje kako bi se ovjekovječio trenutak radosti i zadovoljstva. Prilikom poziranja za snimak nekulturno je odstrijeljenu divljač zajahati ili preskakati, sjediti na njoj, vući je za rep ili uši… Odstrijeljena divljač se stavlja u prvi plan kako bi se vidjela ljepota i snaga trofeja. Lovac s kerom, puškom i optikom treba da stoji ili čuči pored divljači ili iza nje.

Vlado Simić

Lovac koji vodi računa o svom ugledu i ponašanju obavezno će potražiti i pronaći ranjenu divljač. Ako je živa, odmah će je dotući. Sitnu divljač ćemo dotući udarcem brida šake ili ubodom u potiljak, a krupnu hicem u srce ili vratne prošljenove, kako bi smrt nastupila trenutno i muke bile prekraćene.

U grupnom lovu pravilo je da trofej odstrijeljene krupne divljači pripada lovcu koji je prvi pogodio jedinku u tijelo (ne u ekstremitet), dok sitna divljač pripada lovcu koji je posljednji gađao i oborio je, jer se polazi od pretpostavke da su lovci koji su je ranili – promašili, jer je mogla da “nosi” ranu.

Lovac kojeg karakteriše moral i primjereno ponašanje ne smije ni pomisliti da otuđi tuđu imovinu niti da bilo kome nanese neku materijalnu štetu.

Laž, klevete, podvale, mržnja, nepovjerenje, malodušnost, uvrede, omalovažavanje i slične stvari nespojive su sa lijepim manirima lovaca.

Živimo u vremenu kada se sve više pažnje poklanja materijalnim vrijednostima. U isto vrijeme etički principi se sve više ostavljaju po strani. Nije dovoljno imati zakonske propise, pravilnike i druga akta. Traba to poštovati i sprovoditi u život. U svemu tome dobri lovački običaji, koji se prenose s koljena na koljeno od pamtivijeka, nikako se ne smiju zapostavljati.

Lovačka etika nije nikakva posebna disciplina, ona je moral populacije koja se opredijelila za bavljenje lovom i boravak u prirodi. U tom svom hobiju nužno je poštovanje i odgovornost ne samo zakona nego i dobrih lovačkih običaja.

Nepoštovanjem lovačke etike i lovačkog kodeksa lovac krnji svoj ugled, ali i ugled lovačkog udruženja čiji je član pa i čitave lovačke populacije. Zbog takvog neodgovornog i nedoličnog ponašanja normalno je da uslijede disciplinske mjere, pa čak i isključenje iz lovačke organizacije.

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>