Home » Lov » Prekrasni lovački dani

Prekrasni lovački dani

F. Laska “Lovstvo u Bosni i Hercegovini i tamošnji državni rezervati za divljač”

Ko zna išta o lovu sa psima, ko se osim toga udubi u smisao pjesme i u obzir uzme da se opjevana radnja odvija na visokoj planini, na Zvijezda-planini, taj će i mora doći do zaključka da se ovdje očigledno radi o hrtovima, (za navedene pse se to podrazumijeva) koji divljač slijede uz pomoć istančanog njuha, dakle ne love samo “na oči”.

Da je takvih hrtova bilo dokazuje nam i Arijan koji izričito kaže da u vrijeme Ksenofonta ni jedan hrt nije lovio po viđenju, kako smo mi navikli kod tih pasmina. Tim interesantnije je saznati da su na Balkanskom poluostrvu, čiji je pseći materijal korišćen za lov već u najstarija vremena i koji su mnogi književnici opisivali, ti izvrsnim njuhom nadareni hrtovi zadržali do otprilike 18. vijeka?

Na tom neizmjerno brdovitom, po cijeloj zemlji šumom i grmljem prekrivenom terenu okupacionog područja, teško je pretpostaviti da su se u ono vrijeme, kada je postojalo znatno više šume, mogli koristiti psi koji bi, slično našim moderno uzgojenim hrtovima, morali, bez oslabljenog njuha, da love “po viđenju”.

Pa i danas, kada je civilizacija prorijedila šume, polja prokrčila, močvarno tlo isušila i pretvorila ih u njive, malo je krajeva u okupacionom području koji su pogodni za lov sa modernim hrtom.

U početku austrijske okupacije Bosne hrtovi su bili još češća pojava, posebno u Posavini, u Bijeljini i Brčkom, u Sarajevu, Mostaru, Gackom, ukratko tamo gdje su se između planina protezale nizije.

Vjerni pomoćnici lovaca

Kod mnogih od tih hrtova nailazio sam na čistu pasminu Slougi, afrički hrt,  izraženi su bili i egipatski dugodlaki psi te pasmine sa tužnim, melanholičnim pogledom koji podsjeća na tamošnje finansije, susretao sam ih i čudio se da su oni ovdje prisutni samo toliko dugo, dok nisam saznao da su te životinje uglavnom uvezle turske paše.

Danas ih po svoj prilici ima samo još nekoliko; s njima love samo sumnjivi ljudi kojim lovačka dozvola nije dodjeljena, koji su čak i kao krivolovci prevelike kukavice da bi se glasnom puškom ogriješili o zakon.

Zadivljujući je učinak tih hrtova od kojih su mnogi zasigurno u Engleskoj, Indiji, a i sjevernoj Njemačkoj debelo plaćeni.

Često sam viđao pse koji, nakon što bi uspravljani na zadnjim šapama, dok bi im njihov vođa podizao prednje šape, uočili zeca na udaljenosti od 20 do 40 koraka, zgrabili ga i davili već kod desetog ili dvadesetog skoka.

Duga hajka u Bosni nije moguća – ili se zec odmah uhvati, što se mora desiti u prvih 30 skokova, ili utekne u susjedno grmlje, koje nikad nije daleko, a to je onda kraj umijeća.

Povremeno su u lovu na medvjede u oblasti Vlasenica, u Luka-planini, učestvovala i dva brata, najpoznatiji lovci iz tog kraja. Dok je većina strijelaca, skoro svi oficiri, bila opremljena modernim puškama za precizno gađanje, ta dva brata pojavljivala bi se sa svojim starim jednocijevnim puškama na kremen, zakrpljenih i zavezanih kundaka i nožem srednje veličine. Pogon se kretao od pogranične rijeke Drine uz brdo, grebenom visoke Luke (Sušica), na kojem su strijelci bili raspoređeni na golim stijenama tako da ne samo da je svaki vidio svoje susjede sa obje strane, nego i daleko dolje do rijeke, jer cijela padina uz koju se izvodio pogon bila je stjenovita i sa vrlo malo grmlja.

Jedan od ta dva brata stajao je na jednoj malo uzdignutijoj stijeni, položaj drugog bio je na desnom krilu.

Pogon je počeo, i iako se direktno pošlo u lov na medvjede, shvatljivo je da je uzbuđenje za sve bilo ogromno, kad su iznenada ugledali kako se pet medvjeda udruženih u jednu grupu nevjerovatno brzo kretalo daleko od pogoniča uz brdo, upravo prema strelcima.

Oko 300 koraka ispod položaja, “mrzovoljno” društvo iznenada je krenulo prema prvom od ta dva brata koji se sasvim sagnuo i sa svojom jednocijevkom puškom na kremen u koju se na tom mokrom snježnom vremenu nikako nije moglo uzdati, ležao na stijeni spreman da puca.

Pet kolosa se sve više približavalo, skoro cijeloj liniji strijelaca srce je kucalo ubrzano dok su gledali kako će se sada jedan mladi ljudski život okončati, svako je u bolnoj napetosti očekivao pucanj, kraj katastrofe, ali strijelac se nije ni mrdnuo, sjedio je na svojoj stijeni kao saliven.

Sad su medvjedi bili najviše još pet koraka udaljeni od njega – tad je tek sijevnuo njegov pucanj, nakon što se prvo jasno čuo karakteristični udar kremena, zatim šuštanje paljenja praha u posudici, a zatim prasak pucnja. Prvi je medvjed pao pogođen između očiju na tragu i brže nego što je bio na zemlji, lovac je već bacio svoju bezvrijednu pušku, istrgnuo nož i hrabro čekao siloviti udar tih razdraženih životinja!

Uistinu, pravi čovjek!

Na njegovu sreću, ostala četvorica su nakon njegovog hica skrenula ulijevo, bez da su se obazirali na svog tako hrabrog protivnika i kad je još jedan medvjed došao na taj pravac, a ostali već bili otišli, pogon, u kom su ulovljene još samo divokoze, okončan je.

“Junak dana”, međutim, djelovao je kao da se uopšte ne osjeća tako, mirno i marljivo je ponovo napunio svoju vjernu pucaljku i kad je njegov stariji brat došao do njega, pogledao kolosa i okrenuo ga nogom do pola, hrabrom strijelcu nije rekao ništa osim odobravajućeg “Aferim”, što međutim nije zvučalo ni blizu toliko vatreno kao kad bi kod nas neki debeli pivopija za svoj “udarac sa svih devet” dobio pohvale od svojih kompanjona.


Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>