Home » Razno » Izgubljene godine

Izgubljene godine

Napisao: Borislav Gavrić

Ulazeći u kuću, čovjek skide s leđa poveću kartonsku kutiju koju je nosio okačenu na štapu preko ramena. Osloni je na koljeno lijeve noge i zakorači na stepenik pridržavajući se jednom rukom za dovratak. Bježeći od kiše što se prosipala iz pomračenog neba, pokuca na vrata. Vrata, davno ostavljena zatvorena iza njega, tužno zaškripaše. Oči u oči, slabo osvijetljeni petrolejskom lampom, stajali su, kao sjenke, jedno naspram drugog, čovjek šezdesetih godina u kožnom kaputu, s kačketom na glavi i žena poodmakle dobi, upadljivo pogrbljena u leđima.

- Otkud ti, sine, u ovo doba? – upita starica, iznenađena ovom posjetom.

Starica bi svemu se prije nadala nego tome da joj tako iznenada pokuca na vrata baš on, koji se bio izgubio negdje u svijetu kad je ona još imala razloga da najmanje dva puta u jednom danu stane licem pred ogledalom.

- Eto, dođoh! – gost, očito uzbuđen, jedva prevali preko jezika te dvije riječi. Duboko uzdahnu, ulazeći malo nakrivljen kroz pouska vrata stare oronule kuće. Paket, koji je vukao za sobom, odloži navrh sobe. Skide ruksak s leđa, ispravi se, te ovlaš dotaknu tavanicu svojom razbarušenom kosom. Pogledavši u plafon, primijeti krugove okićene sitnim vodenim kapljicama.

- Pa ovo kod vas, majko, prokišnjava?!…

- Prokišnjava, sine, prokišnjava! Ali mi smo na to odavno navikli. Ti samo sjedi i raskomoti se. Sjedi malo dalje da ti ne pada na glavu. Dobro nam doš’o!

Gost odmjeri starca koji je ćutke sjedio ispred furune i podsticao vatru pretvarajući se da ne primjećuje ko je došao, ni šta se u kući dešava. Osjećajući težinu starčevih očiju dok su skidale tek ponešto sa njegove siluete, uze drvenu klupicu. Razgleda sobu tražeći mjesto gdje bi mogao da sjedne. Htio je da bude dalje od oca jer nije se usudio pogledati mu ni u lice, kamoli u oči. No, od furune do ukraj sobe biješa svega dva-tri koraka. Napokon sjede savladan umorom od putovanja i svega što je preživio za proteklih tridesetak godina, otkada nije posjećivao svoje roditelje. Bio je naprosto “zatečen” onim što je tu našao…

“Nije trebalo da se vraćam” – pomisli tako ojađen. “Teško je gledati tu njihovu, skoro beznadežnu, staračku sudbinu, oronulu kapiju, skršene voćnjake, rodnu kuću do temelja propalu. Vjerovatno da ni ja njima ne izgledam odveć superiorno. Izjem ti čovjeka i njegovo dotrajavanje ako mora da ostari. I ne samo da ostari čovjek, ostari sve što od njega neposredno zavisi. Nije trebalo da se vraćam tamo otkuda sam davno otišao. To čovjeka… razumiješ…? Ne! Treba se vraćati – češće se vraćati – makar i u razmišljanju. Baš to meni nije valjalo. Otuđile me pare. Ili su me otjerali moji?…

Iskren da bude, htio sam da zaradim pare, pa da s njima uplovim u srećnu bračnu luku. Tamo, u tuđini, ispunio sam i djedovu želju. “Dvokat” da budem, da muzem i državu i narod, kako je govorio moj djed. No, nisam mogao da muzem državu, jer ko ima pravo da muze tuđu kravu… Ali, imalo se šta… Mislio sam, kada se skrasim u bračnoj luci, da ću jednoga dana pobrinuti se o svojim roditeljima – da budemo bliži… Međutim, što pare bijahu mi bliže, ja sam od svoje prve namjere bio sve dalje. Valja priznati, išlo mi od ruke – nema da se žalim. I kuću smo sagradili – pravi dvorac. Kako se kaže, ni na mojoj ni na ženinoj djedovini, ali tamo gdje je, ipak, bilo bliže njoj nego meni. I djeca su nam “srećno” odrastala. Kod majčinih roditelja vodili smo ih ponekada, kod očevih, mojih, nikada. Nikada, baš nikada da ih naučim da ni ja nisam repa bezrepa. Onda i penzija, praznina koju je veoma teško popuniti.

Konačno, kad je pukla naša otadžbina, onakva kakvu smo je doživljavali, puklo je i među nama. Razvod – razlaz… Ruksak na leđa, šta bi drugo. Nisam mogao kuću na leđa, a da ostanem u toj kući, više niko nije želio – naprotiv… Zato , tu sam. Na kraju, ili na početku – svejedno. Uostalom dosta je bilo rasturanja života po svijetu…

Kraj i početak idu nekako zajedno, ali ja radije pristajem na početak, makar kakav. Naći će se toliko para da se taraba podigne i krov na domu staračkom obnovi.

Tu je i djedov zavjet – motika zadjenuta ispod streje. Možda će, ipak, dobro doći… – Motika ne dopušta čovjeku da ogladni – govorio je djed…

Ujutru, kad se probudio, na prozor njegove, nekad dječije, sobe padalo je veliko ružičasto sunce koje se prosipalo ravno kroz mekanu, jesenju sumaglicu. Iz posrnulog šljivika opet su pjevale njegove ptice:

- Ći-vrć, pijeg! Ći-vrć, pijeg!

Opsjednut okolnostima u kojima se našao, brižno je slušao tonove ptičijeg cvrkuta koji su mu veoma drsko i oporo bušili uši:

- Ti – već sijed! Ti – već sijed!…

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>