Home » Lov » Motajica, gora blagorodna

Motajica, gora blagorodna

Napisao Žarko Šarić, “Šume”

Na krajnjem sjeveru Republike Srpske, kao rajsko ostrvo izronilo iz savske nizine, uzdigla se planina Motajica. Pitoma i sva obrasla u zelenilo, Motajica se nadvila nad korito rijeke Save kao da je želi prekoračiti i produžiti ka ravnoj Slavoniji da joj razbije monotoniju i dosadu. Između rijeke i planine nekako se ugurala krivudava asfaltna cesta zvučnog imena Sjeverna bosanska magistrala, koja spaja banjalučku kotlinu i plodno Lijevče polje sa Posavinom i Semberijom. Tri opštine: Srbac, Prnjavor i Derventa, opkolile su i naslonile se na Motajicu da se ukrase njenom ljepotom i počaste njenom ljepotom i počaste darovima koje ova zelen-planina nesebično pruža.

Motajica u sumrak

Sa svojim blago zaobljenim i zelenilom poraslim vrhovima (Gradina 652, Lipaja 643 i Oštraja 521 m), Motajica se u poređenju sa “pravim” planinama doima zaista pitomo i krotko. Ali, to je samo privid. Ovom gorom zavodnicom motaju se potoci i udoline, bregovi i padine – ona vas kao na prevaru mami u svoje okrilje u kome nerijetko zalutaju i oni u njenoj neposrednoj blizini rođeni, i izgube se. Po svemu sudeći, upravo zbog tog “motanja” i “izmotavanja” Motajica je i ponijela svoje ime.

Burna prošlost

Ima Motajica svoju zanimljivu prošlost. U vrijeme buna i ratova ona je bila zbježište i zaklonište pred turskim askerima, austrijskim i njemačkim osvajačima; na njoj su četovali ustanici 1875.-18. godine. Boravili su ovdje i vodili krvavi bratoubilački boj proleteri Zdravka Čelara i Dražini četnici, a za vrijeme otaxbinskog rata preko Motajice je vodio proboj iz blokade, prema Koridoru i putu spasa prema Srbiji.

Zbog bogatstva svojih šuma ova planina bila je na oku domaćih i stranih profitera i eksploatatora. Kako u svojoj knjizi “Srbac, naselja i stanovništvo” navodi hroničar srbačke prošlosti Danilo Košutić, velika sječa na Motajici zabilježena je 1869. godine po nalogu Porte, kada su isječene ogromne količine hrastovih i bukovih stabala za kupce iz Trsta, Siska i Beograda. Velike sječe vršene su i za vrijeme Austrougarske i otpremane prema Beču i Pešti, a u posljednjoj velikoj sječi 1926.-31. godine, firme “Turčić i sinovi” i “Slaveks” bile su izgradile na desetine kilometara šumske pruge za izvoz drveta.

Motajica u pjesmi

O Motajici se odvajkada pjesme pjevaju, a najnoviju sačinio je Srpčanin, pjesnik Đuro Milekić, odavno nastanjen u Aranđelovcu, ali nikad izliječen od bolesti zvane nostalgija. U svojoj, (nažalost još neobjavljenoj) knjizi “Hajdučki uranak na gori Motajici”, on pjeva : “Čaj goro Motajice/I sestro i tugo/Pričuvaj nam, goro čarna/Hajduka od vuka/Pričuvaj nam, mila sejo/Vuka od hajduka/Pričuvaj nam, mila majko/Vuka i hajduka…”

Darovi “krotke zavodnice”

Toliko o istoriji i prošlosti, tek da se ne zaboravi, a možda neke znatiželjnike potakne na traganja i istraživanja i o zelenoj planini nove zapise sačine. A o Motajici, ovoj današnjoj, valja još reći da svojim bujnim raslinjem obogaćuje i krijepi vazduh u posavskoj ravnici, mami vjetrove i pomaže posestrimi Savi da rastjera magle, da svojim zelenim plućima diše za Posavinu i Slavoniju.

Kakvih sve drugih blagodeti nudi “krotka zavodnica”, teško je i pobrojati. Ono što se vidi i iz aviona i iz podnožja su šume, šume… Bukva i hrast kao vječni ljubavnici ne odvajaju se jedno od drugog i sa svojim brojnim potomstvom uzimaju najviše prostora. Poznavaoci ovog drvenog svijeta tvrde da je riječ o najkvalitetnijem drvetu ove vrste u Evropi. Sa zadovoljstvom im vjerujemo na riječ. Uz bukve i hrastove, za svoj životni prostor bore se grab, lipa, cer, javor i neke druge vrste drveća. Bore se i uspiju da opstanu i množe se. A onda se u ovu šumsku zajednicu umiješao i čovjek. Zasadi crnogorice već su uveliko stasali i udomaćili se na blagim padinama, pa zimi, kad se Motajica zaodjene snijegom, djeluju kao bujnom maštom aranžirana ikebana.

Motajica neće ostaviti gladne ni za ljude ni zvjerinje. Na proplancima i prisojima početkom ljeta sunčaju se šumske jagode, pa se zacrne kupine, kite se plodovima divlje trešnje, kruške i jabuke divljake. Iz plodnog humusnog tla izrastaju svakojake gljive. Najplodniji su vrganji, ali ne zaostaju daleko ni bukovača, lisičarka, hrastovača, sunčanica, rujnica… Dakako, tu je i mnoštvo ljekovitog bilja, čiju namjenu i vrijednost ljudi, nažalost, nisu ni približno spoznali.

Sa hrastova motajičkih svake jeseni obilato “kaplje” žir, što je dobar razlog da se na ovoj planini množe divlje svinje, ali i da na njoj tokom cijele godine, u punoj slobodi i bez nadzora svojih vlasnika, obituju, tove se i umnožavaju krda domaćih svinja. Bujni pašnjaci i gustiši pružaju udoban boravak srnećoj divljači, a iz prekosavskih šuma Savom često zaplivaju jeleni i košute, znajući po predanjima predaka, ali i iz vlastitog iskustva, da će se na Motajici bogato pogostiti. Kako je njihov smrtni neprijatelj vuk gotovo istrijebljen, vođeni nagonom opstanka, čak iz krševite Dalmacije, na Motajicu navraćaju čagljevi. Naći će na Motajici uslova da opstaju i brojne druge životinje: lisice, jazavci, kune, ježevi…

Šta Motajica skriva u svojoj utrobi, zasad se tek nagađa. Pouzdano se jedino zna da njene sjeverne padine sadrže bogata nalazišta kaolinizovanog granita iz koga se separacijom izdvaja više sastojaka, dragocjenih u industriji nemetala. Kvarc, liskun, feldspat i posebno kaolin visokog kvaliteta, sastavni su dijelovi motajičkog granita koji se godinama vadi iz njedara Motajice i tek djelimično prerađuje u manjem industrijskom pogonu u Kobašu. Zaista, Motajica je gora blagorodna.

Domaćinsko gazdovanje

Posavska ljepotica

Na ravno 14.247 hektara Motajice gazduje Šumska uprava Srbac, kao sastavni dio Šumskog gazdinstva “Gradiška”. S pravom se može tvrditi da se šume na ovom području nalaze u rukama pravih domaćina: oko 80 zaposlenih od čega sedam sa visokom stručnom spremom i 33 šumarska tehničara. Diplomirani inžinjer šumarstva Radenko Tomaš, upravnik Šumske uprave Srbac, ne bez ponosa, ističe:

“Zaslugom ljudi zaposlenih u ovoj Upravi očuvane su šume Motajice i cjelokupan biodiverzitet. O tome najuvjerljivije svjedoči činjenica da smo za domaćinsko gazdovanje šumama dobili vrijedno međunarodno priznanje FSC, sertifikat za gazdovanje šumama.”

“Lična karta” srbačke Uprave zaista je vrijedna pažnje i uvažavanja. Od ukupnih površina, na visoke šume sa prirodnom obnovom otpada 13.153 hektara ili 90 odsto. Bukva zauzima 7.520 hektara, hrast 5.506, a ostale šume 120 hektara. Šumski zasadi (četinari i lišćari) zauzeli su 677 hektara i svake godine se uvećavaju za oko 8 hektara hrasta, javora, jasena, divlje kruške i jabuke, oraha…

Područje kojim gazduje Uprava iz Srpca ima i neke specifičnosti. Primjera radi, Novi Martinac obiluje divljom trešnjom, po čemu je najbogatije područje u BiH. Trešnja, izuzetno značajna za očuvanje biodiverziteta, maksimalno je zaštićena. Na lokalitetu Lepenice, odjel GJ 16 je svojevrstan rasadnik hrasta kitnjaka, a ova godina, kako se očekuje , trebalo bi da bude godina punog roda. Već smo naveli da je Motajica stanište brojnih životinjskih vrsta pa je logično da ovdje računaju na prihode od lovnog turizma. Uprava iz Srpca brine o privrednom lovištu na 23.500 hektara, a kako je ovo resurs koji otvara značajne privredne perspektive, u lovstvo se konstantno ulaže. Između ostalog, na Motajici se gradi lovački dom u čiju izgradnju se investira oko 140.000 KM. Po svemu sudeći, Motajica će u dogledno vrijeme otvoriti vrata i vjerskom turizmu. Na lokalitetu Osovice otkriveni su temelji srednjovijekovnog manastira na kojim bi trebalo da iznikne novo manastirsko zdanje sa dva konaka. Temelje je osvještao vladika banjalučki, gospodin Jefrem, a u toku je izrada projektne dokumentacije.

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>