Home » Razno » Kada je Stefan Spasojević školu učio

Kada je Stefan Spasojević školu učio

Piše: Petar ILIĆ

U pisanim dokumentima postoje pouzdani podaci da je selo Zagoni imalo osnovnu školu daleke 1860. godine, ali, po svemu sudeći, ona je počela raditi  ranije

Prva školska zgrada je bila brvnara i izgrađena je na skrovitom mjestu pored potoka

Vaso Narandžić i Radovan Batanović su najduže učiteljovali u ovom selu, koje je uvijek znalo da cijeni svoje prosvjetne radnike

I u Zagonima je postojala srpska škola prije okupacije. Iz jednog zapisa na Mjesecoslovu u manastiru Tavna, saznajemo da je Stefan Spasojević iz Zagona učio u učilištu Zagonskom kod prvog učitelja Riste i drugog učitelja Radovana 1860. godine.

Ovo je zapisano u stručnom radu Hajrudina Ćurića “Školstvo u Sjeveroistočnoj Bosni u posljednjim decenijama Turske vladavine”. Ovaj naučni radnik spada u red pouzdanih poznavalaca istorije obrazovanja u ovom dijelu Bosne i njegove tekstove mnogi autori koristne kao izvor.

Vojislav Bogićević takođe navodi ovu godinu kao godinu početka rada Osnovne škole u Zagonima. Međutim, na osnovu podataka Hajrudina Ćurića može se zaključiti da je ova škola postojala prije 1860. godine. Ali, od kada?

Prof. dr Borislav Stanojlović, koji je kao učenik  Učiteljske škole u Bijeljini proveo obaveznu praksu radeći u ovoj školi a kasnije je obavlja dužnost direktora Osnovne škole “Diko Lopandić” u Suvom Polju (škola u Zagonima je i tada i danas njena područna škola) bavio se prikupljanjem istorijske građe Osnovne škole u Zagonima i 1972. godine objavio je veoma interesantan stručni rad o njenoj prošlosti. S obzirom da nije mogao doći do pisanih dokumenata iz vremena turske i austro-ugarske vladavine u ovim krajevima, koristio se kazivanjima nekadašnjih učenika ove škole Jovana Maksimovića iz Gornjih Zagona (poznatiji kao Jovo Vasić) i Jovana Vićanovića iz Suvog Polja (decenijama su djeca iz Suvog Polja bili učenici škole u susjednim Zagonima) te učitelja Radovana Batanovića.

- Prema njihovim kazivanjima prva zgrada osnovne škole bila je nedaleko od današnje škole pored potoka sagrađena od dreveta – brvnara. Školsku zgradu činila je jedna učionica sa malim hodnikom i stanom za učitelja. Prozori su bili mali sa šipkama. Zemljište za školu dao je neki beg, navodno Ibrahimbeg. Školu su pohađala samo muška djeca. Svi su učili zajedno u jednoj učionici – piše prof. dr Borislav Stanojlović.

Po sjećanju Maksimovića i Vićanovića, koji su bili učenici školske 1894/95, te godine školu je pohađalo 70 do 80 učenika, a učitelji su bili Milovan Stanišić i Nikola Milovuković. Nešto kasnije ovdje je učiteljovao Stanislav Majstorović.

Škola u zagonima

Škola u Zagonima

Prema istraživanjima Stanojlovića većina škola tada je dobijala udžbenike iz Srbije. S obzirom na geografsku blizinu i brojne veze sa krajevima s desene obale Drine, pretpostavlja se da su i đaci u Zagonima učili iz knjiga koje su stizale iz Srbije.

Pred Prvi svjetski rat za učitelja u Zagonima došao je Vaso Narandžić. Bio je izuzetno popularan, autoritativan i omiljen među mještanima. Kada je počeo Prvi svjetski rat poglavar Bosne i Hercegovine i šef (takva funkcija se navodi u izvorima do kojih smo došli  mada je malo vjerovatno da je postojala i takva funkcija) Zemaljske vlade general Oskar Potjorek predložio je u oktobru 1914. godine da se sve srpske škole u BiH “potpuno i za svagda ukinu”. Tada su prestale sa radom 122 osnovne  škole, a 42 učitelja su uhapšena i optuženi za veleizdaju. Prestala je sa radom i Osnovna škola u Zagonima. Učitelj Vaso Narandžić je kao srpski dobrovoljac krenuo u rat. Vratio se sa brojnim ratnim odlikovanjima i ponovo radio kao učitelj u Zagonima. Tu je ostao sve do 1938. godine. Te godine sagrađena je nova školska zgrada na sprat, treća po redu, velika i funkcionalna za to vrijeme. U njoj se nastava i danas održava.

Pored Vase Narandžića, koji je bio istinska učiteljska legenda, u ovoj školi djecu su učili mnogi ugledni učitelji za koje se slobodno smije reći da su bili pravi narodni učitelji. Učiteljica Milka Sofronić, nekadašnja zagonska učiteljica, napisala je Bukvar iz kojeg su prva slova naučili mnogi đaci tadašnjih generacija. Blago i Tanana Jovanović su bili bračni par koji je “disao jednom dušom sa selom”.  Bili su to istinski narodni prosvjetitelji. Ovdje je dio radnog vijeka provela i Vera Opalić, koja će kasnije postati ugledna profesorica hemije u bijeljinskoj Gimnaziji. Svakako treba spomenuti i Dragu Vukotića, koji je kasnije obavljao dužnost direktora Škole učenika u privredi u Bijeljini i bio veoma ugledan prosvjetni radnik.

A onda je stigao novi, drugi po redu, Svjetski rat. Školsko zvono je utihnulo. Škola je zapaljena.

Topovi na Sremskom ratištu su utihnuli u maju mjesecu 1945. godine, a već u jesen u Zagone je stigla učiteljica Marija Pantić. U novoj državi sve je činjeno da život koliko-toliko normalno funkcioniše.  Pa, i da djeca idu u školu. Međutim, školska zgrada je bila toliko oštećena da nije postojao ni minimum uslova da se u njoj organizuje nastava. Učiteljica Marija Pantić je morala da organizuje nastavu za oko 170 dječaka i djevojčica.  Bilo je slučajeva da se u jednom razredu nađu čak četiri-pet  godina stariji, odnosno mlađi učenici. Jedna prostorija crkvene zgrade pretvorena je u učionicu, a bilo je nastave i napolju. Djeca su sricala slova i opismenjavala se, a učiteljica je pored njih radila i na narodnom prosvjećivanju seljana.

Međutim, školska zgrada je brzo obnovljena i u njoj je počela nastava. Uslovi su i dalje bili teški. ali u poređenju sa prvom poslijeratnom školskom godinom – neuporedivi. Staru dobru učiteljicu Mariju Pantić naslijedila je mlada učiteljica Ruža Jeremić rodom iz sela Ježevica kod Čačka. Kratko zatim u Zagone je stigao i mladi učitelj Ilija Paljić, rođeni Beograđanin. Iako je bio “dete” sa beogradskog asfalta veoma brzo se srodio sa mještanima Zagona. Ubrzo su mladi učitelji stali pred matičara i rekli sudbonosno “da”. Ovaj bračni par učitelja ostao je u lijepom sjećanju ciejlom selu, a pogotovu njihovim učenicima.

Zanimljivo je da su mještani Zagona uvijek poštovali svoje učitelje i pomagali im u svemu, naravno u granicama svojih mogućnosti. A učitelji su im pažnju uzvraćali maksimalnim angažovanjem u društeveno-političkom i kulturno-zabavnom radu. Pripremali su priredbe sa seoskom omladinom i učenicima. Posebnu pažnju poklanjali su radu omladinske organizacije.

Posljednjih četrdesetih i pedesetih godina seoske škole su redovno posjećivali školski nadzornici. Oni su analizirali rad seoskih učitelja, pa i učitelja u Zagonima. Njihovi nalazi su uvijek bili puni hvale za rad učitelja u ovoj školi.

Godine su prolazile. Učitelji su dolazili u selo i odlazili iz njega. Ali, jedan od njih je stekao posebnu popularnost u ovom selu. Riječ je o Radovanu Batanoviću, rodom iz mačvanskog sela Ribara. On je završio Učiteljsku školu u Bijeljini i sa sestrom Darom, takođe učiteljicom,   stigao u Zagone. Ovdje je započela svoju karijeru prosvjetnog radnika i mlada učiteljica Borka, zemljakinja Batanovića, koja se ubrzo udala za Radovana i oni su ostali u ovom selu čak 21 godinu. Uspostavili su izvanrednu saradnju sa selom pa su stariji mještani učitelja Radovana počeli da porede sa Vasom Narandžićem, učiteljskom legendom iz Zagona. Kada su poslije 21 provedenu godinu u Zagonima Radovan i Borka Batanovići krenuli iz Zagona, mještani su im priredili izuzetno srdačan izpraćaj. Danas Batanovići provode penzionerske dane u Ribarima kod Šapca, sjećaju se mladosti provedene u Zagonima i veoma često komuniciraju sa jednim brojem ljudi iz ovog sela.

U godinama poslije Drugog svjetskog rata pored ovih učitelja u Zagonima su radili: Sonja Bogdanović, Vitomir Stanković, Marjan Šarlija. Vaska i Dejan Ivanović, Batrić i Magdalena Kitaljević, Jelena Maglajčević, Lilja Nedeljković, Dželila Jašarević, Viktor Savić, Zulka Duraković – Mojić, Emina Halilović, Rada Perić, Jovanka Paprica, Ljilja Vićanović, Milija Milošević, Bosa Maksimović – Simić, Jovanka Simić. Vjerovatno da ovaj spisak nije kompletan, ali ovo su zagonski učitelji do čijih imena smo uspjeli doći.

Škola u vrijeme jubileja

Škola u vrijeme jubileja

Sto godina postojanja i uspješnog rada Osnovne škole u Zagonima proslavljeno je sa zakašnjenjem od punih 11 godina. Bilo je to 1971. godine kada su mještani sa puno entuzijazma obilježili jubilej svoje škole. Sakupili su se bivši učitelji i njihovi učenici, oživjeli su uspomene na mnoge školske drugove koji to slavlje nisu dočekali i poželjeli puno uspjeha mladim generacijama.

Smjene generacija su sasvim logična posljedica prirodnih zakonitosti. Došla su vremena genetskog inženjeringa , pete generacije kompjutera i drugih čuda nauke. A Osnovna škola u Zagonima i dalje traje. I daje prva dragocjena znanja novim generacijama.

Danas su učiteljice u Zagonima Jovanka Vanjek i Zdravka Kurtović. Njih dvije rade sa 28 učenika. U prvom razredu imaju sedam, u drugom dva, u trećem 12, četvrtom jednog i petom razredu šest učenika. Po završetku petog razreda ovdašnji učenici nastavljaju školovanje u centralnoj školi u Suvom Polju.

Školska zgrada je, iako građena prije Drugog svjetskog rata, u dosta dobrom stanju. Starica škola je zapamtila mnogo čega. Stiče se utisak da, ukoliko se bude dobro održavala, još dugo može služiti svojoj namjeni.

*******

Osnovna škola u Zagonima je preživjela dvije carevine – Tursku i Austro-ugarsku, radila je u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te Kraljevine Jugoslavije, pauzirala je za vrijeme vladavine Nezavisne Države Hrvatske u ovim krajevima. U vrijeme  socijalističke Jugoslavije nije bilo nikakvih prekida u nastavi kao ni u vrijeme posljednjeg rata od 1992. do 1995. godine. Od završetka posljednjeg rata pa sve do današnjih dana škola normalno radi kao područna škola u sastavu Osnovne škole “Diko Lopandić” iz Suvog Polja.

Ova obrazovna ustanova je odigrala značajnu ulogu u opismenjavanju i obrazovanju uopšte stanovništva Zagona. U njoj su godinama sricali prva slova i dječaci i djevojčine iz susjednog Suvog Polja. Mnogi bivši učenici ove škole postali su priznati stručnjaci – ljekari, veterinari, profesori, oficiri, inženjeri, politički radnici, vrhunski poljoprivredni proizvođači… a svakako treba naglasiti da je učenik ove škole bio i narodni heroj Lazo Stojanović – Lazić.

Današnji učenici  i njihove učiteljice  mogu biti ponosni na tradiciju svoje škole.

S tradicijom u budućnost.

Tavna, Brodac, Bijeljina

Škola u Tavni

Škola u Tavni

Prva osnovna škola u našem kraju počela je sa radom u Tavni. Ali, nismo uspjeli doći do pouzadnog podatka koje godine. Prema podacima koje je svojevremeno objavio Mustafa H. Grapčanović, godine 1834. počela je sa radom osnovna škola u Brocu, a četiri godine kasnije u Bijeljini. Dragaljevac je dobio osnovnu školu 1853, a Dvorovi godinu dana kasnije.

Godine 1860. počele su da rade osnovne škole u Zagonima i Janji, a 1873. u Gornjoj Trnovi. Nešto kasnije osnovne škole dobili su Zabrđe, Magnojević i Crnjelovo.

Prema podacima do kojih smo došli u Muzeju Semberije, bijeljinska opština je imala najveći broj osnovnih škola u Bosni i Hercegovini u vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije.

Prema podacima koje objavljuje Mustafa H. Grapčanović, 1880. godine nove školske zgrade dobili su Zagoni, Dvorovi, Magnojević i Crnjelovo, a malo kasnije Obarska, Trnova i Vršani.

Osnovna škola u Novom Selu počela je sa radom 1888/89 godine, u Korenitoj i Ugljeviku 1890-1892, u Amajlijama i Batkoviću 1902/03, u Glogovcu godinu dana kasnije, a u Svinjarevcu i Trnjacima 1910/1911 godine.

Facebook Komentari

2 komentara

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>