Home » Stočarstvo » Ishranom i zakonom protiv tradicije

Ishranom i zakonom protiv tradicije

Bosna i Hercegovina je jedina, valjda, u Evropi gdje se još zadržalo nomadsko ovčarenje. Svake jeseni, čak i u ratno vrijeme (!), ovčari iz brdsko-planinskih krajeva redovno su dolazili sa svojim stadima u ravnicu. Uobičajena je slika magarence koje se povija pod teretom, ker ili dva, šatorsko krilo, stado i ovčari u bundama sa “ruskim” šubarama navučenim na uši. Pred njima je put dug stotinama kilometara, pun neizvijesnosti, veoma često i neprijatnosti, a tek kada se stigne u ravnicu život ovčara postaje mukotrpan. Kad dune sjeverac sa panonskih strana, snijeg pokrije polja i temperatura se spusti i ispod petnaestog podeoka, pretežak je život ovčara. Nije lako provesti jednu zimsku noć pod vedrim nebom, a oni tako nedjeljama, pa i mjesecima.

Kamen razdora

Kamen razdora

Posljednje dvije godine Semberiju je tresla opasna boljka – trihineloza. Stočari ovog izrazito poljoprivrednog kraja su na mnogim skupovima govorili o ovčarima nomadima koji ostavljaju uginule ovce ili pobačenu jagnjad pored puteva ili u njivama. Veterinari su se složili da je takvo ponašanje veliki izvor bolesti, pa i bruceloze. A onda su donijeti programi za borbu protiv ove opasne zoonoze. Na hiljade grla je likvidirano, štete su ogromne, budžet Republike Srpske je to debelo platio.

I šta, poslije svega toga. Januar je 2010. godine. U selima bijeljinske opštine Donjoj i Gornjoj Bukovici, Donjem, Srednjem i Gornjem Magnojeviću, Gornjoj, Srednjoj i Donjoj Čađavici, Gornjim Zagonima i još nekim selima ponovo su se pojavili ovčari. Zanimljivo je da oni sada ne silaze u ravničarski dio Semberije nego se zadružavaju u brežuljkastim selima i to najčešće onim koja graniče sa opštinama Ugljevik i Lopare te Brčko Distriktom. Ako im se opštinski inspekcijski organi približe, brzo i lako se prebaciju na područje susjedne opštine ili Brčko Distrikta. Druga opšina – druga inspekcija. Dok se čuje da su se pojavili u atarima druge opštine, su se prebacili u treću.

Decenijama su ovčari u sembersko-podmajevičkom kraju sa simpatijama dočekivani, pružana im je pomoć i razni vidovi zaštite. Sada su se mnoge stvari promijenile. Jedostavno, ozimi usjevi su toliko izrasli da predstavljaju dobru pašu za ovce. A ovčari ih puste nakratko da se napasu, ali i to je dovoljno da se ovdašnjim poljoprivrednicima, koji su uložili velika sredstva u jesenju sjetvu, pričini šteta. Opasnost od bolesti, posebno bruceloze, posebna je priča. Čak i lovci u sembersko-podmajevičkom kraju sve ozbiljnije dižu glas protiv ovčara nomada. Oni su često naoružani i bave se krivolovom, a ne vode ni najmanje računa o higijeni lovišta tako da je sasvim opravdan strah da od bruceloza ne oboli i divljač.

Ima rješenja

Mnogo se promjena desilo u poljoprivredi i stalno se mijenja u civilizovanoj Evropi pa i na našim prostorima. Kvalitet života je, i pored svega što se događalo, u stalnom napretku. Samo su ovčari nomadi ostali vjerni tradiciji i svom teškom načinu života. Njihova poslovna psihologija i način razmišljanja prenose se s koljena na koljeno i nomadski mukotrpni život se nastavlja. Decenijama, pa i vijekovima. Dokle? Stručnjaci smatraju da postoji čak desetak načina da se razriješi pitanje nomadskog ovčarenja. Istina, to je, dileme nema, najracionalniji vid proizvodnje u ovčarstvu. Bosna i Hercegovina ima blizu milion hektara pod pašnjacima. U Republici Srpskoj pašnjaci zauzimaju 358.155 hektara. Ovčari su neujedinjeni, neorganizovani, usitnjeni… Ko da stane iza njih? Najlogičnije bi bilo da to budu zadruge, ali stanje u poljoprivrednom zadrugarstvu kod nas je takvo da će sigurno još dosta vode Drinom proteći dok se naše zadruge, koje su često u rasulu, budu mogle baviti i takvim pitanjima, kao što je unapređenje ovčarstva na savremenim principima. Kada bi bilo tržišno orjentisane i organizovane proizvodnje u ovčarstvu, druge bi se priče pričale.

Ovčari kažu, a to potvrđuju i stručnjaci, da grla koja se hrane sijenom u štali nikada ne mogu imati kondiciju i kvalitet mesa kakav imaju ovce “putnici”. U planinskim krajevima može se obezbijediti dosta hrane za ovce, ali pod uslovom da se potpuno promijeni način spremanja stočne hrane, uvođenjem baliranja i upotrebom velikih plastičnih vreća u kojima bi sijeno sačuvalo svoju hranjivu vrijednost. Naravno, mogli bi se proizvoditi i odgovarajući koncentrati za ovce, ali to je već skuplji način obezbjeđenja hrane.

Propisi za nomade

Raspadom Jugoslavije mnogo se čega promijenilo i u nomadskom ovčarenju. Rampe na obalama Save i Drine zaustavile su ovčare koji su tradicionalno odlazili u Vojvodinu i Slavoniju. U međuvremenu je Vlada Republike Srpske donijela propise o ograničenju nomadskog ovčarenja kojim se uvodi mnogo više reda u tu oblast. Nomadsko ovčarenje nije zvanično zabranjeno, ali su propisima mnoge stvari dovedene u red sa ciljem da se zaustavi širenje zaraznih bolesti koje se prenose na taj način. Najbitnije je naglasiti da svaka ovca ima svoju patologiju. Od zoonoza koje one prenose najčešće i najopasnije su bruceloza i kju-groznica, a od virusnih bolesti u prvi red svakako treba staviti sve aktuelniju bolest plavog jezika. Kada su prije nekoliko godina neki ovčari uspjeli da ko zna kako pređu u Srbiju, bilo je velikih problema prilikom povratka upravo zbog opasnosti od bolesti. Bili su to prvi pokušaji da se uvede red i opreznost među ovčare nomade. Međutim, oni najčešće ne poštuju u cijelosti važeće propise, a ni savjete veterinara i drugih stručnjaka. Stada ovaca sada se mogu sresti u Posavini i Semberiji i još nekim ravničarskim krajevima Republike Srpske, iako po važećim propisima to nisu područja gdje je dozvoljen ovaj vid stočarske proizvodnje.

Nomađenje mora ići u istoriju

Quo vadis?

Quo vadis?

Živimo u vremenu napretka i u stočarstvu, veterinarska zaštita dostigla je zavidan nivo, a na drugoj strani imamo putujuća stada i sve nevolje koje prate njih i njihove vlasnike. Nomadsko stočarenje je preživjelo i nema budućnosti ni na našim prostorima ma koliko god da smo tradicionalisti. Tačno je da se radi o ekonomičnoj proizvodnju, dobija se zdravo i kvalitetno meso bez stumulatora rasta, ali moraju se tražiti druga rješenja. U Republici Srpskoj ima dovoljno prostora za savremeniji način proizvodnje u ovčarstvu. Tu se, prije svega, misli na romanijski plato i dijelove Hercegovine. Ovčari iz tih krajeva se ne bave nomađenjem.

Ovca nije zahtjevna što se tiče ishrane i mogle bi se obezbijediti dovoljne količine sijena baliranjem i vakumiranjem. Novi savremeni ovčarnici, pregonska ispaša i savremena veterinarska zaštita su perspektiva ovčarstva. Danas su potrebe za hranom sve veće i moraćemo da se zadovoljimo manje kvalitetnom jagnjetinom s tim da se dobije količinski više mesa. Nomadsko ovčarenje će morati postepeno da ustupa mjesto savremenijim oblicima proizvodnje i da polako odlazi u istoriju.

Facebook Komentari

One comment

  1. bez nomadenja nema zivota za ovcare.to je njihov zivot.ja posjedujem manje stado ovaca ali volio bi da prosirim stado a sve vise me vuce da nomadim ko drugi ovcari nomađenje bi moglo opstati kad bi drzava pomagala.a bolesti se mogu suzbijati vakcinacijom i stalnim analizama krvi.ovcarima treba pomoc da zadrze svoj nacin zivota ako svi zele dobru janjetinu a drzava kao drzava bih trebala da pomaze ovcarima kao i drugim poljuprivrednicima a ne da ih unistava i tako unistava i ovcarsku proizvodnju.pozdrav

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>