Home » Razno » Andrija s Omarnog dola

Andrija s Omarnog dola

Napisao: Simo Klarić (Iz zbirke “Lovčeve priče”)

Za turskog vakta gotovo da nije bilo kraja na Zelengori bez zimskih i ljetnih katuna na kojima su držali ovce Pivljani i Fočani, Miljevinci, Gačani i Zagorani. Ova velika planina između Bosne, Hercegovine i Crne Gore mogla se i zimi cijela preći, sve s torine na torinu, gdje su zimovali veliki buljuci, po trista ovaca u jednom.

U Omarnom dolu, pod Lelijom, bila je torina trojice, Badnjaša iz Jelašaca, Pera, Nikole i Jovice. Imali su tri stotine i pedeset ovaca i trojicu čobana, dvojicu Badnjaševih sinov, Nikolinog i Jovičinog, i Perovog najamnika, nekakvog “ćaknutog” Andriju. Taj je Andrija bio ljuta sirotinja, bez ikoga svoga, gorostasna i goropadna momčina, kao Budalina Tale, pet ljudi se nije bojao. Nije on bio ukoljica i zulumćar, nemoj ga samo kinjiti i izazivati, pa ako hoćeš, jaši na njemu! Ali ko ga izazove, ko mu samo kaže: “]a, ćaknuti Andrija!” – taj neka gleda kuda će! Tako ga, zar “ćakala” djeca dok je bio mali i to mu ostalo. Pričalo se da je na jednom teferiču pomlatio i rastjerao deset momaka koji su ga tako izazivali.

Kad su jedne jeseni Badnjaševi čobani tek došli na zimovanje u Omarini do, Andrija je ubio medvjeda bez puške i sjekire. Usrnule u zoru vaške, pa Andrija skočio u kolibi i otvorio vrata, kad medo provalio “naslon” i vuče ovcu. Dograbio čobanin nekakvu debelu bukovu sohu, prvo što mu se našlo pri ruci i, ne razmišljajući, istrčao i sustigao medvjeda pa ga tako sastavio onom sohom preko leđa da je medvjed odmah posrnuo i pustio ovcu. Onda Andrija zamahnuo još jednom, dvaput i medvjed legao. Prebio mu kičmu. Tek kad ga je derao i vidio kakvi su mu zubi i nokti uplašio se: “Da sam prije vidio ovo čudo, ni bog me ne bi natjerao da pomaljam nosa iz kolibe.”

Poslije toga Badnjaševi su mu nabavili pušku, kremenjaču. “Ostraguša” još nije bilo.

Da mu je, bogdo, nisu nabavljali!

Prolovio se i silno zavolio nadmudrivanje s divljačju i zvjerinjem. Od toliko stoke poneka ovca zimi i ugine, pa je vazda imao meku da mami lisice. Ubio ih je te zime desetak, što na čeki, iz kolibe, što po šumi, oko torine. I vuka je jednom gađao, ali mu pobježe, ranjen. Poslije toga vuci su dugo zavijali oko torine, ali nikad da dođu na puškomet.

Tada su se u Andrijinu glavu uselila – gvožđa. Da mu je gvožđa, da mu je gvožđa! Zapeo bi ih na čeki, podalje od kolibe, pa da onda vidimo kurjake mudrijaše!

Čuo je od nekog Gačanina sa susjedne torine da ima u Gornjem Borču kovač koji pravi gvožđa. Lako će ga naći, samo neka pita kod prvih kuća u Pomišlju za Mustafu Kuštrovca, svak će mu reći gdje je, a nije ni daleko do Borča, ako dobro podrani, može za dan otići i vratiti se.

Tako se “ćaknuti” Andrija otisnuo preko Urdenog dola i Rukava put Gornjeg Borča da traži Mustafu Kuštrovca. Nije bio sam. Pratilo ga je najmlađe i najmanje čobanče iz njihove trojke sa Omarnog dola, petnaestogodišnji Miladin, plavo i štrkljasto momče kome je dodijala čamotinja pa molio i blagodario Andriju da pođe sa njim da se samo jedan dan nekuda makne s torine i od ovaca.

Lovac (nacrtao Kosta Hakman 1956.)

Lovac (nacrtao Kosta Hakman 1956.)

Bila je dobro odmakla druga polovina zime, a u planini je još ležao debeli snijeg koga je na već dosta dugim i vedrim danima raskravljivalo sunce, a noću stezao mraz, pa se na snijegu uhvatila debela kora, “površica”, koja je sigurno držala čovjeka.

Odjezdili su jednog jutra u cik zore po površici, kao dva vuka dvojica čobana, veliki Andrija i mali Miladin.

Kako je kasnije kazivao Miladin, stigli su u Borač dosta rano, ali nisu zatekli kod kuće majstora Mustafu, pa su morali da ga čekaju, a kad je došao, morao je da nešto popravlja na gvožđima… Pa ipak, nisu oni mnogo kasnili, da su kasnili, vjerovatno ih ne bi majstor Mustafa pustio da idu. A osim toga, imali su na putu nekoliko torina gdje su mogli prenoćiti, ali nisu svratili ni na jednu.

Vratili su se i stigli dalje od pola puta kad se pred njima ispriječila njihova zla kob.

Ispriječio se divojarac.

Stajao je na samom vrhu jedne kamene grede i kad su čobani izbili na kopni hrbat poniže grede, silueta krupnog, surog divojarca ocrtavala im se na plavom i kristalno čistom zimskom nebu kao kakav moćni vrh stijene.

Andrija zateže oroz kremenjače…

Pogodio ga je negdje po preponama, pa ispod plećke, izvalio mu napolje pola stomaka i prebio prednju lijevu nogu, ali je snažni jarac natisnuo da bježi kao da ga je zrno tek okrznulo. Ostavljalo je na snijegu neprekinuti trag krvi i prljave mrlje raznesenih crijeva, okretao se i zviždao na nos i nastavljao ludu trku za život.

Za ranjenim divojarcem trčao je Andrija.

Činilo mu se: još malo i gotov je. Vidio je kako počinje da baulja, kako se zanosi, pada, kliže se po strani, niz površicu, pa se opet diže i bježi s krvavom pjenom na ustima; bježi, izvlačeći posljednje trzaje svoje divlje snage.

Još malo, još malo – činilo se Andriji. – Neće dalje od one kose, od one strane, ostaće pod onom čukom, gotov je…

Neko vrijeme trčao je za Andrijom i mali Miladin. Na početku je ćutao, a kasnije, kad je vidio da ta luda trka ode u nedogled, počeo je da ga doziva, sve jače, sve paničnije:

- Andrija! Vrati se, bolan, o Andrija! Vrati seee…

Vratio se u sami smiraj dana.

Još se žarilo nebo iza Todore od sunčevog zalaska i planinom počeo da mili suv i žestok mraz, a vrhovi Zelengore da nestaju u pramenju magle, kad je iz duboke vrtače izronio Andrija s divojarcem na sebi. Ličio je na onog medvjeda što mu je ugrabio ovcu s torine. Samo što se veliki Andrija s velikim divojarcem na ramenima sav dimio kao da počinju tiho gorjeti i on i divojarac na njemu.

- Uzmi pušku i torbu, pa hajdemo polako – reče dječaku koji je već počeo da drhturi.

Jedno vrijeme išli su uporedo. Ćutali su. Dan se sve više tanjio, a pred njima su bila još dobra tri sata hoda. Mlado, žilavo momče Miladin brzo je grabio naprijed, kao da leti, kao da ne dotiče bijeli prostor iz kog se, tu i tamo, pomaljalo sivo stijenje i zelene grančice siljevine. Činilo mu se: još malo, pa nas eto tu preko Rukava, eno i Lelije, nije daleko… još malo…

Okrenuo se u jednom trenutku i vidio da je Andrija dobro zaostao.

Da je sa njim išao bilo ko drugi, dječak bi se uplašio njegovog zaostajanja.

Ali, to je bio Andrija! Andrija koji je inače bio gorostasna ljudina, a u očima dječaka još više od toga; on je mislio da Andrija može sve, da za Andriju nema teška bremena. Išao bi Andrija, činilo mu se, da su brdo na njega natovarili. Pa ipak, dječaka je neprijatno kosnula misao: Andrija se umorio.

Uspori korak:

- Možeš li, Andrija?

- Idem, idem… Oznoji me, prokleta jarčina, pa me sad malo salijeće studen.

Pred njima je bila uzbrdica. Miladinu se učini da čuje kako njegov saputnik pomalo stenje.

- A kako bi bilo, Andrija, – ote se dječaku – da ostavimo jarca?

- Da ga ostavimo? Ne brabonjaj, dijete… sad ćemo mi… Odmorićemo se malo, pa polako…

Još jednom je hudo momče pokušalo da nagovori Andriju da se oslobodi svog prokletog tereta, ovog puta molećivo, gotovo plačno, kao pravo dijete:

- Andrija, molim ti se, baci jarca. Baci ga, moj zlatni Andrija, vidiš kako je težak, satrće te. A još si se i oznojio… Samo da stignemo kući, pa ćemo sutra doći do njega…

- Da ga bacim? Pojele bi ga lisice… Stići ćemo mi, ne brini… Samo da se malo odmorimo…

Došli su do male, plitke doline na čijem je dnu stršila iz snijega okrugla stijena, siva i ravna kamenčina slična velikom naviljku sijena.

- E ovdje da odahnemo…

Andrija baci jarca pa sjede na njegovu desnu plećku, onu što je puška nije dohvatila, objahavši nogama savijeno i već ukočeno truplo.

- Ih prokleta jarčina, baš me slomi…

Prvih desetak minuta još su ponešto i razgovarali: dječak nije ni sjeo nego je pocupkivao s noge na nogu i napadno brbljao pitajući Andriju o svemu što mu je padalo na pamet. A Andrija je odgovarao bezvoljno, isprekidano, lijeno, pa sve sporije i sporije. I onda je na kraju promrmljao:

- Pusti me malo da dremnem…

I u kolibi, na torini, kad bi mu se prispalo, Andrija je volio reći: “pusti me da dremnem”, pa se dječak gotovo obradovao takvoj, običnoj i svakodnevnoj navici svog starijeg druga. Dremnuće Andrija, prispaće, a onda će, kao i u kolibi, skočiti odmoran i pun snage. Ostavio ga je na miru i nastavio da skakuće sa noge na nogu…

Dječaku se učinilo da je prošlo dosta vremena otkad Andrija spava. Priđe da ga probudi, ali je on tako mirno spavao da mu odjednom bi žao da mu prekida tako miran san. Siđe dvadesetak koraka do kamena na dno doline i poče ga obilaziti. “Obićiću ga sto puta i onda ću probuditi Andriju” pomisli i poče da hoda oko kamena…

Konačno se odluči:

- Andrija! – drmnu ga snažno u rame. – Andrija, ustaj, evo pade noć.

Ali se snažni momak i ne pomače niti dade glas od sebe.

- Andrija! – reče Miladin gotovo šapatom. – Nemoj da me prepadaš, Andrija… Evo se smrači, evo pade noć…

- Andrija! – vrisnu prestravljeni dječak i poe da ga udara svom snagom po ramenima, po leđima, po glavi… Zagreba mu noktima ruke, vrat, lice. Poče mu čupati kosu. Obori ga na snijeg i stade ga udarati nogama…

- Andrijaaaaaa!

Onda pade po njemu i poče ga ljubiti, grcajući u suzama i stalno ga zovući, ali sve tiše i tiše…

Nije ga dozvao. Andrija je ostao da leži na snijegu, zgrčen i prevaljen na zgrčenog divojarca.

A mali Miladin je cijelu noć trčao oko okruglog kamena na dnu plitke doline i kad je sunce bilo dobro odskočilo, stigao je na Omarni do.

Sahranili su Andriju tamo gdje je i zaspao, kod kamena u plitkoj dolini, a na ravnoj, okrugloj stijenikrampom uklesali krst koji se dugo raspoznavao sve dok ga nije pokrio debeli, sivi lišaj.

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>