Home » Razno » Preko polja trakću kola

Preko polja trakću kola

Kada bi ravnica znala da govori, zabilježio Tihomir Nestorović

Svi putevi u ravnici i pobrđu na svom drugom kraju priključuju se Bijeljini. Vijugaju od Save, sa Drine, niz Obrijež, iz Posavine, sa Majevice… Neki do njih bili su carski: kada nestadoše carevine (a bilo ih je ovdje toliko da ih niko nije mogao upamitti), nazvaše ih državnim, jer su građeni argatovanjem Semberaca. Na njima nikada nije bilo blata. Prašine je bilo, ali blata nikada, jer su pokriveni kaldrmom ili kamenom tucanikom.
Sada te carske i državne ceste zovu magistralama. Pa do Bijeljine vode iz Rače, Zvornika, Brčkog, Ugljevika i Slobomira. Ni magistrale namaju blata. One nemaju ni prašine. Prave su i široke. I po njima i dan i noć, kao nekada carskim i državnim džadama, putuje svijet.
Tako je bilo i ostaće tako.

Stara Bijeljina

Stara Bijeljina

Oduvijek su utorak i petak, pazarni dani u Bijeljini, bili značajni za stanovnike Semberije, majevičkog kraja, Podrinja, Mačve i Srema. U te dane trgovalo se, ženilo, udavalo, pilo, lumpovalo – dolazilo u grad, pa trebalo to ili ne. Stizalo se sa zavežljajima, torbama šarenicama, korpama i vrećama vozovima iz Šida, s jedne, te Mezgraje i Ugljevika, s druge strane Bijeljine, ali najviše zapregama.
Još oko ponoći, veli djed Simo, putevima i puteljcima prolazili su ljudi prema gradu, ka njegovim trgovima, pijacama, radnjama, bolnicama, ustanovama i, naravno, kafanama. Neki su pješačili i tridesetak kilometara prteći na leđima zavežljaje onoga što će prodati u gradu. Zaprege su krcakale i traktale pod teretom i ljudima. Bilo je i konjanika, pokoji biciklist, a o traktorima i automobilima prije pola vijeka nije bilo ni govora. Kada svane i zaprege uđu na maltama u grad, onda bi pristizali i jutarnji autobusi sa prašnjavih državnih puteva iz Zvornika, Brčkog, Mitrovice…
Slivale su se tako svu noć rijeke ljudi ka gradu, a fenjeri su, kao svici, svjetlucali i putevima prosipali blijedožutu svjetlost. Pripreme seljaka za odlazak u grad trajale su i po čitavu sedmicu, jer je trebalo provjeriti svaki dio zaprege, nahraniti konje ili volove za dalek put, potkovati ih i obezbijediti im hranu. Trebalo je dobiti papire (pasoše) za prodaju stoke i robe, pa tek uveče, pred sam polazak u grad, seljaci su uređivali i sebe.
Noću i ujutro o pazarnim danima širila se mnogozvučna muzika semberskim putevima – ujednačen topot konjskih kopita, traktanje kola i žamor ljudi. Često se čula i pjesma. Sva ta čarolija i uzbuđenja zbog dolaska u grad prestajali su na prilazima Bijeljine. Već na maltama (ulazima u grad na kojima se naplaćivala taksa za pijace), nakon truckanja prašnjavim drumovima, počinjala je arija udaranja konjskih potkovica i čagrljanja kolskih šina o gradsku kaldrmu.

Stara pijaca iz 1913. godine

Stara pijaca iz 1913. godine

Od rane zore utorkom i petkom ta rijeka ljudi, zaprega i robe, kojoj se ne vidi ni kraj ni početak, razlivala se i rastakala kao delta prema stočnoj, drvnoj, žitnoj i ženskoj pijaci (a one su često mijenjale mjesta u gradu, pa to nastavljaju činiti i u naše doba).
Tad se i grad budio. Njegovi stanovnici su se spremali da prežive još jedan pazarni stampedo, mada su i za njih utorak i petak bili od koristi, jer se od te siline ljudi, robe i stoke, što je jutrom doperjalo u grad, moglo ponešto kupiti, dobiti ili trampiti. Neki su seljacima iznajmljivali dvorišta za zaprege, neki prostorije da se u njima ostavi neprodata roba, neki su umornim seljacima i putnicima pomagali da se odmore i hranili ih u svojim kućama. Snalažljiviji Bijeljinci davali su seljacima za voće, povrće, sir, jagnjad, prasce, kokoši i ostalu hranu – iznošenu odjeću, stari namještaj i habano pokućstvo.
Na gradskim ulicama utorkom i petkom vrilo je kao u košnici, a naročito oko pijace i kafana, u kojima se, po dobro obavljenoj trgovini, pio aldumaš (nazdravljalo se dobrom poslu). Trgovci su uvijek zadovoljno trljali ruke jer poslije svakog pazarnog dana u njihovim radnjama nije ostajalo robe.
Kada oko podne sav taj silni seoski svijet – semberski, brdni, mačvanski, sremski, i sav drugi koji se zatekne tog dana u Bijeljini, proda to što je donio i doveo, te pokupovao što je za ponijeti, najeo se bureka, ćevapa, sladoleda, baklava, kobasica, čvaraka, lubenica i bijelog hljeba, rijeka ljudi i zaprega potekne u suprotnom smjeru – sada tromija, umornija i mirnija.
Trakću opet kola semberskim putevima, sada praznija jer je i seljačka roba prodata, a ljudi prepričavaju ono što im se dogodilo u Bijeljini. Usput na bunarima krajputašima napajaju konje i volove. Ovi bunari kopani su baš radi putnika i kočijaša. Bilo ih je pored svakog državnog puta – za Zvornik, Ugljevik, Brčko, Raču…
Tek kasno u noć utihnu drumovi i počinje se spuštati prašina za onima koji su njima prošli. Posljednje od sve te ujdurme bude da goluždrava dječurlija krckaju velike šarene, crvene i bijele, bonbone, šećerlame i druge poslastice donesene iz grada.
Seoska kola najviše su traktala s proljeća ka gradu i od njega kada se kupovalo sjeme za sjetvu i u jesen kada se prodavalo ono što se proizvelo tokom ljeta kako bi se kupile preobuka i namirnice za zimu. U ljeto se išlo o Pantelinu na glasoviti bijeljinski vašar, za sve Semberce, a i one oko njihove ravnice, veliki događaj.
Svaka zaprežna kola imala su svoj karakterističan zvuk pri kretanju koji nastaje kada drveni i gvozdeni dijelovi, a posebno točkovi, pod teretom krckaju, trakću ili udaraju jedan od drugi. Svaki vlasnik je mogao nadaleko i nepogrešivo prepoznati traktanje svojih kola, a tako i majstori, kolari i kovači, koji su ih pravili.
Zaprežna kola ravnicom su decenijama traktala i bila su nezaobilazna i nezamjenjiva u životu seljaka. Bila su im i prikolica, spavaonica i bolnica, jezdila su u svatovima, spasavala od poplava, ratova, oluja i mećava.
Neki ljudi su prehranjivali porodice prevozeći (kirijajući) robu, a najviše stoku sa pijace u Bijeljini do kupaca u Sremu, Bačkoj, pa čak i do Baranje.
Bilo tako jednom jedno vrijeme – vrijeme traktanja zaprežnih kola. Nema više prašnjavih drumova, ni torbi šarenica okačenih o lijevčama na njima, nema ni kićanki na ukrašenim kožnim bičevima, niti pletenih ciceva. Nema ni pjesme djevojačke, vriske momačke, niti fenjera u noći. Poneko je uspio sačuvati stara zaprašena kola ili samo neke njihove dijelove: točkove, lijevče, šarage, napletke, lotre, rude, jarmačce, čivije, pletene ciceve i bičeve sa kićankama. Drže ih za ukras u sobama, na balkonima, po dvorištima, vikendicama i kojekuda.
Traktanje kola se više ne čuje semberskim putevima, ali starijima, koji su jutrili pazarnim danima u grad, dopire daleki eho njihov. Dolazi kao mila pjesma, draga uspomena na doba kada je za sve bilo vremena, a najviše za ljudovanje.
U Bijeljinu se i sada utorkom i petkom, a u novije vrijeme i subotom, dolazi iz svih krajeva, u svako doba. Automobilima.
Vrijeme donosi, a vrijeme i odnosi.
Nepovratno!
Više se semberskim putevima ne čuje – Đa, Doro, đa, dobro moje!

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>